Sv. Vinko Paulski

Sv. Vinko Paulski
Sv. Vinko Paulski

Vinko se rodio najvjerovatnije 24. travnja 1581. Roditelji su mu bili priprosti seljaci. Neimaština i bijeda bile su mu pratilje od malena. Prvi kruh si je zasluživao čuvajući ovce i svinje. Da bi se izvukao iz bijede i materijalno više podigao, roditelji ga odrediše za svećenički stalež. 1600. godine, s nepunih 20 godina Vinko je zaređen za svećenika. Tada nije bilo lako dobiti župu, pa je tako ni on nije uspio dobiti. Njegovo financijsko stanje tada bilo je veoma loše, tako da je upao u dugove i 1605. naprosto isčeznuo kako bi nekako umakao onima kojima je bio dužnik.

 

 

Jednom priliko oteli su ga turski gusari i prodali kao roba u Tunis. Nakon što je uspio od tamo pobjeći, 1608. dolazi u Pariz. Sva mu nada bijaše u jednom: zadobiti crkvenu nadarbinu i onda provoditi bezbrižan život. Nakon godina svećeničkog rada sveti je Vinko jednom rekao: "Da sam tada kad sam se drznuo primiti na se svećeništvo znao što je to svećeništvo, kao što znam danas, radije bih obrađivao zemlju nego da se učlanim u tako strašan stalež."

 

 

Nakon 12 godina svećeništva Vinko prvi puta dobiva župu i postaje župnikom župe Clichy u blizini Pariza. Kasnije preuzima i malu župu u mjestu Chatillon - Les - Dombes kod Lyona, gdje su se šestorica svećenika nemoćno borila protiv reformacije koja im je grabila vjernike. Jedne nedjelje, kad se spremao za sv. misu, župljani su mu rekli da su u tom mjestu u jednoj osamljenoj kući bolesni svi članovi jedne siromašne obitelji, da nije ostao pošteđen ni jedan jedini koji bi mogao pomagati drugima. Vinko je za vrijeme propovijedi potaknuo vjernike da im pomognu, a i sam je pošao posjetiti tu obitelj. Toliko se ljudi odazvalo pozivu da se činilo da tamo kreće procesija. Tada je shvatio da pomoć siromasima mora biti organizirana i stalna, a ne jednokratna. Ta je nedjelja bila sudbonosna ne samo za Vinkov život, nego i za život ondašnje i današnje Crkve.

 

 

Sv. Vinko pokretač djela milosrđa

 

 

Vinkova socijalna i karitativna djelatnost se brzo širila. Prvo osniva Bratovštinu kršćanske ljubavi, društvo koje će pomagati siromašnim bolesnicima. Društvo su materijalno uvelike pomagale pobožne bogate žene. Budući da nije mogao sam doskočiti svim potrebama, u njemu je sve više sazrijevala misao za pomoćnicima koji bi mu pomagali u njegovu apostolatu. Pošlo mu je za rukom pridobiti članove za svoju zamišljenu Misijsku kongregaciju. Kako su stanovali u prioratu Saint - Lazar nazvaše ih lazaristima. 1626. se smatra godinom njihova osnutka. Djelovali su najprije po francuskim gradovima, 1643. pošli su i u inozmestvo i osnovali misije u Tunisu, Alžiru i na dalekom Madagaskaru. Vinko je zapaljen apostolskim žarom i brigom za siromašne spavao samo četiri do pet sati na dan, a ostalih gotovo 20 sati bi radio i sve bi mu  to još bilo premalo. Iz Svetog Lazara vodio je svoje veliko djelo silnim dopisivanjem. Kroz 50 godina napisao je 50.000 pisama.

 

 

Tijekom jednih misija, dok su Vinkovi misionari propovijedali kako se u Parizu pomaže siromasima, približila se jedna djevojka - Margareta Naseau i ponudila se za službu siromasima. Kako bogate žene koje su materijalno pomagale djelo nisu bile u mogućnosti istupiti među siromahe, bilo je to pravo i jedino riješenje - osobe koje će se potpuno posvetiti službi siromasima. Margareta se s tolikom revnošću posvetila služenju siromasima da je ubrzo i umrla, no utrla je put mnogima i broj službenica se počeo povećavati. Te su djevojke bile povjerene Vinkovoj suradnici , pobožnoj udovici Lujzi de Marillac. Godina 1633. smatra se godinom osnutka Kćeri kršćanske ljubavi. One su činile kao neku zasebnu bratovštinu, no bile su raspršene po svim dijelovima Pariza. Vinko se nije usuđivao okupiti ih u zajednicu i tražiti odobrenje nove zajednice od Kongregacije za redovnike jer bi to neminovno značilo klauzuru, pa ih je zato poučavao da se ne nazivaju redovnicama. Tražio je da o sebi govore kao o siromašnim djevojkama koje pomažu siromasima. Prve milosrdnice su tako zalazile u opasne i prljave gradske čestvrti, tražile siromahe, nosile im hranu i lijekove, uređivale ih i previjale im rane. Odlazile su na galije brinuti o zatvorenicima koji su bili osuđeni na teški fizčki rad i mnoga zlostavljanja. Brinule su o napuštenoj djeci kojima bi bile i majke, i odgajateljice, i učiteljice, i hraniteljice. A onda kada je to djelo zaživjelo, i društvo i Crkva prepoznali njihov rad kao neophodan i nezamjenjiv, broj se članica povećavao a samostani su se počeli širiti i izvan Francuske.

 

 

Vinko je početkom 1660. godine bio gotovo uzet, no pamet mu je ostala bistra sve do konca. Nakon kratke smrtne borbe umro je ujutro 27. rujna 1660.

 

 

U Hrvatskoj od 1992. djeluje i međunarodna, katolička, karitativna i volonterska udruga sv. Vinka Paulskog. Udruga pomaže svima, bez obzira na vjeru, naciju i rasu. Neke od aktivnosti kojima se udruga bavi jesu: posjete bolnicama, domovima umirovljenika i zatvorima,druženje s djecom s poteškoćama u razvoju, posjet domovima za nezbrinutu djecu, rad s ovisnicima, rad s beskućnicima, pomoć obiteljima s više djece te osamljenima i siromašnima. Ujedno iskazivanje milosrđa u svakoj prilici. 

 

 

Vinko Paulski proglašen je blaženim u kolovozu 1729., a svetim u lipnju 1737.

 

Zaštitnik je siromaha, bolesnika te socijalnih i karitativnih radnika.

 

Spomendan mu slavimo  27. rujna.